Groteskna slika života

Da su po uočavanju stvarnosti i njezinih problema hrvatska takozvana provincijska kazališta više senzibilizirana od metropolskih teatara, to i nije neka novost. Dok metropolska kazališta uporno slijede inozemne, uglavnom već potrošene, teatarske modele i uzore, dokazujući svoju modernost – svoju pripadnost trendovskom kanonu i politički korektnoj cenzuri – provincijska kazališta, valjda i da bi štitila tradiciju, točnije prepoznaju suvremene civilizacijske “ispade” koji ih dotiču, s kojima se suočavaju.

Dokaz je toga i veoma dobra predstava Tarzan, nastala po istoimenom tekstu slovenskog dramatičara Roka Vilčnika, premijerno izvedena 5. prosinca na pozornici zadarskog Hrvatskog narodnog kazališta u režiji slovenskog redatelja Matjaža Latina, inače diplomiranog redatelja zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti.

Suvremena interpretacija Tarzana u Zadru / Snimio Željko Karavida

Rok Vilčnik, poznat i kao rokgre, svestrani je slovenski stvaralac; dramatičar, pjesnik i scenarist. Autor je dramskih tekstova; Zvijezda, To, Jedanaesto čudo, Milano, Pavlek, O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi, Bonton, Smeće na Mjesecu, Mali vodič za poslovanje, Tarzan, Demokratski narodni cirkus Sakeshvili... Koautor je serije Naša mala klinika i scenarist više od dvjesto televizijskih projekata. Uz već spomenuto piše radiodrame, poeziju i tekstove za slovenske bendove Patetico, Papir i Pliš, Neisha, Bilbi i Severa Gjurin. Dobitnik je niza nagrada, među njima i triju nagrada Grum za najbolju novu slovensku predstavu; 2000. za To, 2008. za Smeće na Mjesecu, a 2016. za Demokratski narodni cirkus Sakeshvili.

Poznatu priču o Tarzanu, mitskom kralju džungle, i njegovoj družici Jane, Vilčnik situira u suvremenost, nudi nam suvremenu verziju istine o tom bračnom paru koji je siguran u svoju ljubav. Što im se događa, kroza sve što prolaze nakon prvotne ljubavne idile, koja se izobličava u poznate obrasce ponašanja; u borbu za osobna prava i udovoljavanje vlastitu egu? Naoko sitni nesporazumi i nesuglasice, ljubomora i zasićenost, ali i veoma neudobni uvjeti života u džungli iz dana u dan pokazuju se kao nezadovoljstvo postojećim. Više im se ne čini da su preskočili sve zapreke na svojem ljubavnom putu.

Dok Jane, iako nezadovoljna bračnim životom, strpljivo podnosi samoću u kolibi opletenoj konopima i lijanama (scenografija Ljerke Hribar), za to vrijeme Tarzan obilazi džunglu, u koju se vratio iz Janina svijeta. Ne govori joj da su mu najbolji prijatelji pavijani, da je slona Mambu našao s odsječenim kljovama, da su majmuna Čarkana odvezli u kavezu, da se čimpanze i gorile spremaju otići, da džunglu sve više posjećuje ljudi koji nešto promatraju, zapisuju i da na drugom kraju džungle kopaju buldožeri.

Ne govori joj da se sve više suočava sa svijetom zbog kojega su u džungli, u kojemu su ljudi hvatali životinje; stavljali ih u kaveze, dresirali, tamanili, jeli, preparirali, prerađivali, radili pokuse na njima, a onda im dizali nadgrobne spomenike i voljeli više nego vlastitu vrstu. Živeći između želja i straha Tarzan zanemaruje Jane.

I premda su oboje u svojim brigama i frustracijama, daleko od civilizacije zbog koje su u džungli, u njima se probude instinkti civilizacijskih promjena i dostignuća, ali i bračnih nesporazuma. Osobito to postaje očito i kulminira kada se u njihovu, itekako traljavu bračnu intimu, umiješa prefrigana i seksualno pohotn/a hijena/c Mike. Zoofilični ljubavni trokut u dalekoj džungli dovodi do rastave i odvojena života, ali i otvara brojna pitanja iz suvremene sve više hedonističke civilizacije u kojoj živimo.

Analogija sa suvremenim svijetom i životom – s našim sve ustrajnijim nastojanjem da nam bude gore nego što jest – u sadržaju komada i predstavi ne očituju se tek kao slučajnost, kao splet slučajnih okolnosti, nego kao konvencija odveć liberalna ponašanja. Suvremeno konzumerističko doba – iako sve dalje od još poželjnih muško-ženskih tradicijskih uzora, običaja i navika – ponavljanjem loših iskustava u komadu se jasno ustaljuje kao princip, pravilo koje je sve manje sloboda, a sve više hedonističko eksperimentiranje. U tim relacijskim vezama slovenski dramatičar Vilčnik iščitava suvremenu promiskuitetnu seksualnu civilizaciju, njezine pobjednike i gubitnike.

Slijedeći dramatičareve intencije, unutar tih koordinata, redatelj Latin precizno je režirao dramske napetosti, inventivno rastvarao piščeve naume i nijansirano ih pretakao u višeznačnu parodiju, ponudivši tako grotesknu sliku civilizacije koja nastoji naći izlaz iz labirinta koji je sama stvorila.

U tome su ga veoma dobro slijedili glumci; Alen Liverić (Tarzan), Žana Bumber (Jane), Dean Krivačić (hijena Mike) i Mimi Zadarski (Impresario). Svatko od njih uvjerljivo je prezentirao karakterne i izvanjske osobine glumljenih likova. Nutrinu i vanjštinu kralja džungle, ne toliko glasom koliko pokretom i grimasom, dočarao je Liverić. Jane u interpretaciji Žane Bambur suvremena je žena željna ljubavi i pažnje, dok je hijena/c Mike u interpretaciji Deana Krivačića prefrigani i bezobzirni prevrtljivac. Veoma dojmljiv scenski pokret kreirala je Lada Petrovski Ternovšek, zanimljive kostime osmislila je Marija Šarić Ban, glazbu Ivan Ivić i svjetlo Frane Papić.